nedjelja, 30.12.2007.
Proći pored duha...
...vjerujem u duhove!
ne u one sablasne pojave u bijelim plahtama, zle ubijice i slične fore iz filmova...
ali vjerujem da duše zalutaju... ne uhvate svoju frekvenciju i ostanu na ovoj našoj...na ovoj na kojoj su vidljivi..pročitala sam negdje da čovjek u prosjeku prođe pored nekoliko duhova na ulici a da to ni ne zna...jer izgledaju kao sasvim normalni ljudi...
ti koji prolaze pored nas ne shvaćaju da su mrtvi...a nisu ni živi...zarobljeni su u sredini...
znam mnogo primjera tako nestvarnih događaja...
evo jednog...
dečkova je baka u mladim danima, zajedno sa sinom i kćerima, išla na neki put...prolazili su kroz jedno mjesto inače poznato po tome što mnogo Roma tamo živi...odnosno živjelo je, jer ih je mnogo tijekom rata ubijeno...vozeći se autom vidjeli su malog dječaka, Roma... Stajao je u kabanici, bos na kiši i hladnoći...zbog nepovoljnih uvjeta za vozit kretali su se toliko sporo da je baka stigla otvoriti prozor i doviknuti dječaku da se makne s ceste i kiše...dječak je samo gledao velikim crnim očima...stajao je nepomično...kao da nije ništa čuo...nije se pomaknuo...kako su se udaljili već nekih 50-tak metara svi su se na brzinu okrenuli da vide stoji li dječak i dalje na cesti...nije ga više bilo tamo iza...no kada su se okrenuli natrag opet je stalao uz sectu nekoliko metara ispred njih...nisu vjerovali...drugi put su prošli pored njega i drugi put se osvrnuli i drugi put im se opet stvorio ispred...
nevjerojatno zvuči...ali je istina...
jako se bojim da se meni takvo što ne bi dogodilo, da ne bih vidjelo nešto, zapravo nekoga... znam da mi ništa ne može...ali moja psiha može svašta...sama sebe mogu dovesti do ludila...sablasno je to...zamislite se u takvoj situaciji...ja ne smijem ni razmišljat o tome...
mnogi smiju i ne boje se...ali samo zato što ne vjeruju u to...
vjeruješ li ti?
subota, 29.12.2007.
What If God Was One Of Us 
If God had a name what would it be?
And would you call it to his face?
If you were faced with him
In all his glory
What would you ask if you had just one question?
*And yeah, yeah, God is great
Yeah, yeah, God is good
Yeah, yeah, yeah-yeah-yeah
What if God was one of us?
Just a slob like one of us
Just a stranger on the bus
Trying to make his way home
If God had a face what would it look like?
And would you want to see
If seeing meant that
you would have to believe
in things like heaven and in Jesus and the saints
and all the prophets (*)
Trying to make his way home
Back up to heaven all alone
Nobody calling on the phone
'cept for the Pope maybe in Rome(*)
Just trying to make his way home
Like a holy rolling stone
Back up to heaven all alone
Just trying to make his way home
Nobody calling on the phone
'cept for the Pope maybe in Rome
dragi moji...evo mene-u novom, poboljšanom izdanju... :)
pomalo smirenom...ispušila sam neku cigaru i odvrnila si ovu pjesmu...a cigare neke lude-nemaju ni onih oznaka za nikotin i katran...tko zna čime se trujem :) 
danas sam čak i prćkala nešto po kuhinji...neki to nazivaju kuhanjem...ja još nisam stigla do te titule :)
ali dobro je to ispalo...malo sam pretjerala s lukom al dobro...i to je za ljude...bijelim lukom... 
afrodizijak :)
zapravo volim kuhat...uživim se u to pa ne mislim na koje kakve gluposti... žao mi je samo tih ljudi koji moraju kušat moje "specijalitete".
hm...ak mi propadne fakultet otvaram biznis "d.o.o.kuham po kućama"!
idemo dalje...
moram usisavati...neda mi se...ali je neizbježno...već tjedan dana "zaboravljam" da to moram napravit...
...zapravo ode odmah...
živili!
petak, 28.12.2007.
glupača...
danas sam sjebana...bez ikakvih laži i uljepšavanja osjećam se usrano...oprostite na izrazu ali ne mogu naći goru riječ da opišem kako se osjećam...
imam osjećaj da nemam nikoga...iako znam da nisam u pravu, preuveličavam...
...zapravo se ovako osjećam dva dana ali mi se čini da traje mjesecima...i u ta dva dana nisam imala nikoga pored sebe da me malo utješi i zato kažem da se osjećam usamljeno...sigurno sam počela izlučivati neke sjebane hormone...
zapravo smo mi žene u k****(nisam u PMS-u)... šta bih dala da sam muško...baš bi se oni ovoliko deprimirali...da pokušam proći ispod duge?...život bi bio jednostavniji...
i zapravo ne znam zašto se baš ovih dana ovako odvratno osjećam...bilo je i puuuuuno gorih trenutaka u zadnje vrijeme...obiteljski problemi...al sam bila jaka...sad sam mekušac...možda mi tek sad neke stvari sjedaju u glavu..
onda se poklopi i sto drugih gluposti...morala sam jednom puknuti...
iako znam da ću se brzo trgnuti...ali dok se ne trgnem mogu zaplakati na bilo što...mrzim taj osjećam...
onda je tu i dečko...sve ono što nije bio problem sad je problem...preosjetljiva sam...najradije bih mu rekla da me pusti nekoliko dana da se izvučem iz ovog očaja al znam da će krivo shvatit, pa ga eto uskraćujem muka...tako što ga stavljam na još veće muke...i žao mi je...al jednostavno ne mogu protiv toga...kao da ne upravljam sobom...
al upravo mi je nešto palo na pamet...ja sam jedna velika glupača...pa svi žive svoj život i brinu se za sebe...samo ja brinem što će tuđe guzice osjećat...da znam da je meni netko drag u ovakvom stanju kao ja, pa nema toga što bi me spriječilo da budem uz tu osobu...glupača, kažem vam!
i onda očekujem da će se i drugi tako ponijeti kao što bih ja...i onda kad ne postupe tako ostanem razočarana...a ne bih trebala...
onda ih počnem pravdati..možda ne vide da se loše osjećam...ne govorim im što me muči..povukla sam se u sebe...ali da su oni pravi prijatelji zar ne bi shvatili da nešto nije u redu???? zar im se sve mora crtati, kvragu??? ili jednostavno ne želi vidjeti...da, svi imaju svoje probleme...mrzim te isprike na foru imam i ja svojih problema...imam ih i ja, pa šta, opet sam te spremna poslušat i pomoći ti...ali to sam samo ja, glupača!!!
znam, sad ja tu ispadam neka jadnica, žrtva i paćenica! NISAM TO!!!!!!! mrzim sažaljenja...zato se i jesam povukla u sebe...
ali prođe meni tu i tamo kroz glavu ono: ajde šta ti je, nitko nije vrijedan tvojih suza!!...al nažalost, ta mi misao trenutno ne dopire do moždanih vijuga ...lebdi negdje al nikako da se uhvati...
inače sam jako optimistična...i neki dan sam prigovarala nekim ljudima i njihovim depresivnim blogovima...a gle mene sada...gora od njih 10 puta...tako mi i treba...možda sam to nečime i zaslužila...sve ima svoje razloge...u svemu postoji ravnoteža...možda sam predugo bila sretna...
inače, ja vjerujem u ravnotežu na cijeloj Zemlji... I Ona je živa...i njoj treba ravnoteža...što mislite zašto svi ti potresi, vuklani, tsunamiji, poplave...??? dogodi se trenutak da na Zemlji živi previše ljudi...nema ravnoteže...i tada si ju Zemlja stvara...ubija ih...znam, zvuči bolesno, ali vjerujem u to...zato vjerujem da sam i ja možda nekome nešto loše napravila...nesvjesno..jer nisam zla osoba...
a znam da postoji i puno gorih stvari...to me ponekad i tješi...al opet svima su njihovi problemi najveći i najgori i ne mogu se uvijek oraspoložit činjenicom da je nekome drugom još teže...nekad se zbog tog samo smirim jer shvatim da sam nezahvalna...imam ono što bi mnogi dali puno za to, a ja se žalim...
al zar onda to znači da ja ne smijem biti tužna? nemam pravo na to? ...sve izgleda ok i zato moram biti sretna???
...probajte nekad napraviti rupicu u lijepo oslikanom zidu i provirite...možda je iznutra trul...ne sudite odmah po vanjskoj slici...
srijeda, 26.12.2007.
dakle, ja sam...
Danas svi lažu... i ja lažem! Nisu to neke velike laži. To su male, sitne, bezazlene laži... Ali su laži!
I opravdane su...I rijetko ih tko ne koristi...I čudno je što ih rijetko tko uopće i smatra lažima...znate ono: Kakva mi je frizura?"
"Ma zlato, odlična je!" ...a u sebi misliš: "Je****, grozna je!"
To je jednostavno stvar kulture...ona nam ne dozvoljava onu okrutnu iskrenost. I hvala Bogu što je tako, inače mislim da bi imala lutke na napuhavanje za prijateljice i vibrator za dečka.
Iako bih zapravo voljela imati pokoju, tako okrutno iskrenu prijateljicu, čisto da te ponekad svojim komentarom opiči ravno u glavu...kabum!!!!!!
Ali ne zamjeram nikome što nije takav..nisam ni ja puno bolja...Kako ću ja nekoj osobi, recimo starijoj koju poštujem reći tako nešto okrutno..Dođeš recimo kod dečkovih roditelja, i njegova ti mama pokazuje, bubnit ću, cvijet koji je kupila.. A sve što ti znaš o cvijeću je to da je cvijet biljka..i sad ti njoj govoriš: "o, kako divan cvijet! Sumnjam da ćete reći: "Čujte gospođo, ja vam se ne kužim u cvijeće i zato me apsolutno ne zanima taj vaš cvijet!"
Ali, naravno, uvijek imaš one najbliže prijatelje prema kojim možeš biti mrvicu okrutna.. Nije ni to toliko strašno. Moraš samo dati ljudima vremena da se naviknu na to. A onda te kasnije više ni ne ispituju za savjet..heheh :)
I evo sad mog iskrenog predstavljanja!
Kaže: Dakle, ja sam...jedna djevojka...rado bih ostala anonimna!
Misli: Ne želim reći tko sam jer se ne želim sramotit ako mi blog bude grozan, ako budem dosadna i glupa! :)
Kaže: Nastojat ću biti zanimljiva. Pisat ću jednostavnim, čitkim i prostim jezikom!
Misli: Moram biti zanimljiva. Kvragu. Pisat ću ono što mi padne na pamet a ne kao mnogi ovdje uz enciklopediju pored sebe.
Kaže: Rado ću čuti svaki komentar, i loš i dobar...
Misli: Naredba: pišite bilo šta samo da izgleda da netko čita i moj blog... :)
pusa....
